“To je zadnji bastion nekontrolirane potrošnje”. Ta rečenica izašla je svojedobno iz usta Erica Schmidta, poznatog Googleovog CEO-a koji odnedavno sjedi i u odboru direktora Jabuke. Pod tim je Schmidt mislio na klasični američki korporativni marketing koji je unatoč svemu još uvijek živ i zaslužan za velike količine prodane magle, mutnih troškova, prevarenih i nezadovoljnih potrošača i svega ostalog što uz to ide. Kao što se prošli tjedan mogli čitati u raznim medijima, Schmidt se priključio Appleu kako bi se veze i suradnja između dva giganta ojačale, a glavni razlog zbog kojeg se Google i Apple javno vole na ovaj način je onaj treći gigant kojem pod svaku cijenu žele pomrsiti što je više moguće računa. Naravno, riječ je o Microsoftu.

Tko je prije praktički samo nekoliko godina uopće mogao zamisliti situaciju da se kompanija koja ne proizvodi apsolutno ništa, pa čak ni sadržaj, može u samo dvije godine od javne ponude svojih dionica na burzi podebljati do “težine” od 117 milijardi dolara (tržišna kapitalizacija Google-a u ovom trenutku, cijena pojedinačne dionice - 384.3$). Njihov gore spomenuti ljuti rival iz Redmonda, uljuljan je na svojim pozicijama već godinama, a trenutno teži 255 milijardi dolara (tržišna kapitalizacija Microsofta u ovom trenutku, cijena pojedinačne dionice - 25.6$).

I dok primjerice Microsoft svoje prihode ostvaruje čitavom paletom proizvoda i usluga i troši znatna sredstva u marketinške aktivnosti, Google 99% svojih prihoda ostvaruje sa jednom jedinom stvari - prodajom klikova putem Adwordsa. Pritom na vlastite marketinške aktivnosti troši samo nužni sitniš. Zašto? Zato jer su valjda jedina kompanija na svijetu koja si to može priuštiti. Svaki pomak malog prsta diva iz Mountain Viewa popraćen je gromoglasnom medijskom bukom (od blogosfere, preko novina i tv-a - you name it…) - dečki jednostavno ne moraju plaćati reklamu.

Iako Google gotovo kao na tekućoj traci izbacuje nove servise, usluge za korisnike, oni za sada izgledaju kao usputne igračke koje bi tek u budućnosti trebale igrati značajniju ulogu. Dobar dio njih trebao bi i vjerojatno hoće, zapapriti Microsoftu, ali o konkurenciji za Office, pa G-Driveovima, operativnim sustavima i svemu ostalom… nekom drugom prilikom. Ovaj post se ipak zove “Guglanje i guglersko prigovaranje”, pa nastavljam u tom tonu priču o mojoj omiljenoj tražilici:)
Kad je riječ o prigovaranju, tu bi posebno spomenuo brojne vertikalne opcije pretrage na Google-u oko kojih se u trenutcima objave obavezno digne ogroman huk, a onda ne uspijevaju kvalitetno konkurirati nekim popularnijim servisima koji su usko fokusirani na jednu namjenu (temu). Dobar primjer je recimo Google video koji u odnosu na druge video siteove po broju posjetitelja tek peti sa tržišnim udjelom od 6.48% (podaci Hitwise-a). Prvi je megapopularni Youtube sa udjelom od 42.94%, a ispred Google-a su i video sajtovi MySpace-a, Yahoo-a i MSN-a.

Google eksperimentira i traži prilike u mnogim područjima, traži načine kako uspješni koncept svoje oglašivačke platforme preslikati i na druge oblike dostavljanja sadržaja u bliskoj i daljnjoj budućnosti, ne bi li se otvorili novi kanali prihoda po prokušanom receptu, pa se potpisuju ugovori sa proizvođačima mobitela i operaterima, priča se o preslikavanju platforme na radio, TV… Sve to u konačnici služi jednom cilju - proširiti kanale “djelovanja” i povećati prihode od sponzoriranih oglasa.

Da, oglasi izlistani na desnoj strani uz rezultate pretraživanja jedini su izvor prihoda ovog internetskog diva i dobar dio Googleovih poteza treba gledati kroz tu prizmu. Recimo, besplatni Analytics, koji se u prvu ruku čini kao “dar narodu” fino nam svima služi. Ali naravno, služi i Google-u. Inače nam ga ne bi ni dali. Tim potezom došli su do seta informacija koji u doba modernog marketinga zlata vrijede. Cilj je jasan - prepoznati korisnikovu potrebu i dostaviti relevantni oglas prilagođenom profilu, ili da pojednostavim: “stroj” bi u budućnosti trebao znati što želim i točno to mi i ponuditi onda kad mi to najviše treba. Zbrajajući pozitivne i negativne strane takvog pristupa marketingu, jedan forumaš na SEW-u je braneći poteze Google-a koji očigledno idu u tom smjeru personalizacije marketinških poruka napisao ovo: I have zero interest in feminine care products, major league baseball and pop music. Don’t waste my time with ads I don’t care about, that is why I have Tivo. But if the advertiser knew I was interesting in the movie “Walk the Line”, Toyota Tacoma upgrade parts and the NFL then I might be inclined to learn more about what the advertiser was offering.

Upravo ta rečenica pojednostavljuje i objašnjava što bi ciljani moderni marketing ustvari trebao biti. Trebao bi služiti pojednostavljivati i olakšavanju stvari i korisniku i oglašivaču. “Ne davite me sa blesavim reklamama za koje imam 0 interesa, dajte mi ono što mi treba pa ću se vjerojatno i zainteresirati“. Brzi scan skupa informacija s mojim preferencama… - i prava ponuda kroz oglas je servirana u djeliću sekunde - na zaslonu računala, mobilnog uređaja, TV-a ili nečeg desetog… To je riječ sa strane korisnika, a sa strane oglašivača se ukida potreba za nekontroliranom potrošnjom i bastion protiv kojeg je Schmidt govorio tada pada.

Istina, oldfashion korporativni marketing neće pasti tako skoro, ali sigurno je da neće ni još tako dugo izdržati… Uz ostalo, zahvaljujući Googleu i njegovoj oglašivačkoj platformi.