Startup groznica ponovo trese web. Developeri, dizajneri, marketeri…smišljaju “2.0″ projekte, ulaze u poslove, investitori traže prilike…Tako stoje stvari u bijelom svijetu.
Od nedavno, čak se i kod nas u Hrvatskoj počela pokretati priča o mogućnostima pokretanja web-baziranih startupova sa globalnim potencijalom. Već u prvim naznakama komunikacije u tom smjeru primjećuju se različiti pristupi i pogledi na temu, što je odlično jer se sagledavajući probleme iz različitih kuteva dobiva puno realnija slika. U ovom ću tekstu pokušati dati svoj pogled, odnosno način na koji ja razmišljam o toj temi. Prvo ću reći da mislim da je, ako se govori o modelu weba kao platforme u tom nekom 2.0 smislu nepotrebno stalno isticati termine “domaća” i “inozemna” scena, što se često radi. U ovom tekstu fokus ću staviti na “globalnu scenu”. Moje je uvjerenje da ako se priča o startupovima tog tipa treba razmišljati o specifičnim tržišnim grupama ljudi, poslovnih subjekata, dobavljača, investitora, specifičnih ciljanih grupa consumera itd. na globalnoj razini, a čije potrebe na webu još nisu zadovoljene na pravi način i naći rješenja kako to postići.

Korisno vs. beskorisno

Kad pričamo o “globalnoj sceni” i pokretanju startupova postoji jedna zamka u koju upadaju mnogi koji odluče krenuti u tu priču. Ljudi se fokusiraju samo na centar, na “glavu”, što bi u prijevodu značilo da od 100 ljudi koji razmišljaju o pokretanju startupa njih otprilike 80 to radi s ciljem i motivacijom da za nekoliko mjeseci svoj “web gral” proda Google-u i Yahoo-u. Nekima će i upaliti, ali ogromna većina shvatit će da je u startu krenula razmišljati krivim putem.
A što bi bilo pravo razmišljanje? Gdje su u stvari poslovni modeli u toj 2.0 džungli ideja i razmišljanja? Prije nego pokušam dati odgovor na to pitanje moram odmah reći da ne volim ladice. I to one u stilu - ovo je web 2.0, a ovo je npr. 1.5, ili ovo će biti 2.5, a ovo 3.0. Ne volim to. Postoje korisne ili beskorisne stvari na webu. Ništa više, ništa manje. Postoje stvari koje mogu donjeti vrijednost određenoj grupi korisnika i one koje to ne mogu. Sve stvari koje su do sad na webu uspjele spadaju naravno u prvu kategoriju. I što je najbolje - u velikoj većini tih modela korisnici koji iz njih crpe vrijednost ujedno je i sami stvaraju, odnosno dodaju novu vrijednost. Nešto kao savršeni web mehanizmi.

Izvan kutije

Kako i što pokrenuti na webu da bi uspjelo i isplatilo se i komercijalno? Nitko naravno ne može dati jedini i ispravan “the odgovor”. Svi mi koji smo jednom krenuli u samostalne poslove, vezano ili nevezano za web sasvim nebitno - morali smo preuzeti određenu dozu rizika, ma koliko nam naše ideje u datim trenutcima izgledale originalne, profitabilne i koliko signali sa tržišta bili povoljni. Isto je i sa pokretanjem web baziranih poslova na globalnoj razini. Iako su klasični troškovi pokretanja takvog tipa poslova kudikamo niži, treba investirati velike količine vremena i znanja da bi takve stvari uspjele.

Prvo i osnovno, treba razmišljati, da iskoristim hrvatsku inačicu strare fraze “izvan kutije” i stvari sagledati iz različitih kuteva. Uvijek mi padne na pamet jedan primjer iz knjige The Search o čovjeku koji se prvi sjetio otvoriti online dućan za ekipu s velikim brojevima cipela. Ljudi velikih nogu, cipele iznad broja 46… Čovjek je iz nekog malog američkog mjestašca, uglavnom išao je logikom - u mom mjestu možda ima par ljudi kojima takve cipele trebaju, ali worldwide, eee to je već druga priča, tu imamo ogromnu grupu itekako motiviranih potrošača koji muku muče da nađu toliko im potrebnu stvar. Čovjek je stvorio one-stop online izvor za komercijalno zanimljivu ciljanu grupu i to mu se itekako isplatilo. Ta priča dobar je primjer za ilustraciju tzv. long taila, odnosno razmišljanja “izvan kutije” na način da nije sve u centru, kao što sam gore napisao.

Fokus na potrošače

Treba se fokusirati upravo na te male tržišne niše, pukotine koje globalno imaju ogromne potencijale, bilo da su orijentirane B2B ili B2C. Gore sam dao jedan B2C primjer, umjesto ljudi s velikim cipelama mogao sam spomenuti i bilo koju drugu grupu motiviranih potrošača - primjerice specifične grupe putnika (avanturisti, gurmani, partijaneri, jedriličari, naturisti…whatever) kojima koristeći 2.0 tehnologije treba ponuditi web lokacije na kojima će umjesto da browsaju glomazne travel siteove i muče se googlajući satima moći svratiti na one-stop izvore koji im daju instant odgovore na pitanja gdje, što, kako, kada… a još im uz to omogućuju da i sami ostvare svoj korisnički doprinos i povežu se i komuniciraju sa ljudima istih interesa na najednostavniji mogući način. Servisi koji funkcioniraju na takvim principima u specifičnim tržišnim nišama još su prilično neiskorištena stvar na webu, a definitivno sve ide u tom smjeru personalizacije izvora informacija, a uz to web postaje jak socijalni medij, mjesto prisutstva i komunikacije. Tržišno, startupovi pokrenuti takvom logikom mogu umjesto “molim te Google kupi me” načina razmišljati i o direktnim, jasnim izvorima prihoda bez isključive ovisnosti o velikim web “patronima”. Takvi startupovi mogu profitirati kroz razne kanale - od oglašivačkih prihoda do direktnih dealova sa stvaraocima usluga u pojedinim sektorima.

Fokus na poslovne subjekte

Ako priču okrenemo na B2B, tu također ima dosta mjesta za razne kombinacije web usluga ako se ne fokusiramo samo na spominjani centar, odnosno glavu, nego bacimo pogled na long tail. Gdje su primjerice kvalitetne vertikalne tražilice u specifičnim tržišnim kategorijama? Gdje su inovativni web servisi za industrijske dobavljače i ponuđače usluga u raznim B2B sektorima? Nema ih puno. Većinom su u pitanju “old-fashion” sponzorirani direktoriji i već spomenuta browsaj do iznemoglosti priča. Nedavno sam naišao na Clickzu na jedno istraživanje o načinima na koje se danas B2B subjekti pronalaze dobavljače. Tradicionalno, prvi i najvažniji izvor za pronalazak dobavljača godinama su bili sajmovi (trade shows), prodajni katalozi, tel. pozivi … čiju su ulogu danas gotovo potpuno potpuno preuzeli online kanali, pa imamo situaciju da se danas 73% kupaca industrijske opreme kao prvoj stanici na putu do pronalaska dobavljača okreće tražilicama i online direktorijima. Online kanali čak su premašili i izvore koji su u tom sektoru bili naročito zastupljeni, a to su primjerice preporuke kolega, trade magazini i sl. Razmišljati “izvan kutije” u ovom smislu znači ponuditi visokomotiviranim B2B korisnicima iz određenih tržišnih niša jednostavna rješenja bazirana na 2.0 tehnologijama koja im olakšavaju stvari.

Malo sam se raspisao, evo za sada toliko, a sigurno će još biti riječi o ovim temama…