Koliko nisko mogu ići hrvatski dnevnici i tjednici u namjeri da im što manje starog papira ode u remitendu? Koje riječi u naslovima donose najveće količine casha u blagajnu i srozavaju do krajnjih granica ionako već potpunom nekompetentnošću i jeftinim senzacionalizmom načete “velikane” ovog mikro - medijskog prostora. Koja je razlika između Storia, Glorije i 24 sata s jedne strane i Globusa, Nacionala i Večernjeg lista sa druge strane? Kolika je cijena novinarskog integriteta kada gazda lupi šakom o stol nezadovoljan brojkama u financijskom izvještaju o prodaji prošlog broja, a oglašivači polako gube interes ?

Ima i jeftinijeg papira

Da, priznajem da sam u potpunosti frustriran hrvatskom medijskom scenom, a da nemam običaj baviti se njom vidljivo je po temama koje ovaj blog obrađuje. Puno se rađe fokusiram na ono što se događa izvan ovog našeg omeđenog komada zemlje, na stvari koje ipak donose promjenu u stvaranju, dostavljanju, konzumaciji i iskorištavanju informacija, nego da se bavim analizama zašto je primjerice Globus kojeg sam nekada cjenio na naslovnu stranicu u istu, velikim fontom pisanu rečenicu u zadnjem broju utrpao nogometaše Dinama i oralni seks u nadi da će navući što više pripadnika voajerskog plemena da izbroje desetak kuna za njihov komad papira. Ili zašto njegov rival pod palicom gazde Pukija prije par tjedana proljeva karnister benzina na rasplamsanu buktinju sa istim ciljem licemjerno se opravdavajući slobodom medija i pravom “da građani znaju”. Imam vijest za sve koji misle olakšati novčanike za tu cifru. Ne trošite pare bez veze, za tu lovu možete si umjesto tvrdih tjedničkih stranica priskrbiti čak 10 rola mekog i mirisnog toaletnog papira. I još time pripomoći akciji “kupujmo hrvatsko”.

Novi tržišni uvjeti - tko piše, tko plaća?

Iskreno, od hrvatskih novina cijenim najviše Novi List, i to ne zbog nekakvog lokal patriotizma nego zato jer mislim da im sama vlasnička struktura (novinari su i vlasnici) i profilirana čitalačka publika omogućuje da se ne prodaju za kratkoročne interese, a da usprkos svemu opstanu na kompetitivnom tržištu i zadovolje potrebe čitatelja i neizbježnih oglašivača.
Na ovom sam blogu često pisao o odnosu novih i starih medija, o tome kako se pogotovo u svijetu B2B publikacija (tipa Wall street journal) koje su godinama bili nedodirljivi autoriteti na području poslovnih informacija također događaju značajne promjene, kako njihovi čitatelji migriraju na online varijante i kako je princip dostavljanja sadržaja u “zaštićenom vrtu” za čije plodove treba itekako platiti potpuno prevladan. Naravno, ljudi koji od ekskluzivnih informacija žive, bit će te informacije uvijek spremni platiti, ali u nekim sasvim drugim oblicima. Zašto? Zato jer je vrijeme jednosmjernih monopola u kreiranju mišljenja završilo. Naravno da veliki B2B izdavači vani takve stvari vrlo dobro kuže i svoje poslovne modele prilagođavaju novim komunikacijskim pravilima i ludim tržišnim uvjetima.

Žutilo, sivilo, crnilo…bijelilo

Da, i sad se opet moram vratiti na naše medijsko žutilo, sivilo ili crnilo (kako vam je god drago) i povući neke paralele i spomenuti ekstreme. Za maloprije gore nabrojane domaće časopise više nemam što reći, ionako ih njihove naslovnice vrijeđaju dovoljno same za sebe. Ali imamo i mi svoje B2B adute kojih je u zadnje vrijeme niklo poprilično puno i većina ih živi isključivo od oglašivača. Kvaliteta i shvaćanje trenutka? Fifty - fifty. Neću o imenima jer podržavam takve časopise zbog pozitivnog utjecaja na širenje poduzetničke klime u društvu. Naravno, sve dok pišu objektivno, utemeljeno i kvalitetno . Ali naravno da ne može ni ovdje sve proći lišo. Ima nekih koji i ovdje pukušavaju kopirati već spomenute “senzacionalne” recepte, pa sa naslovnica vrište kojekakvi “bijeli popisi” i slične gluposti.

Što da kažem, tu smo gdje jesmo…, informacije kolaju, razmjenjuju se, utječu, stvaraju, ruše, a mi ipak živimo u Hrvatskoj…
Ovu temu ću nastaviti drugom prilikom jer se moram žuriti na Korzo na karneval