Prenosim objavu za medije o 2. Barcampu koji se održava za par dana u Zagrebu:

U Zagrebu, 23. siječnja 2008. održati će se drugi po redu BarCamp Zagreb (http://barcamp.ini.hr), jedna u nizu sličnih malih IT i web konferencija koje se održavaju širom svijeta. Bangkok, Taipei, Kiev, Hong Kong, Washington, Los Angeles i Toronto samo neki su u nizu BarCampova, događaja temeljenih na jedinstvenoj organizaciji: BarCamp je besplatan, a “upad” se naplaćuje kroz aktivno sudjelovanje sudionika u područjima IT i web tehnologija, komunikacija i poduzetništva.

Samo 7 dana za prijavu na “anti-konferenciju”

BarCamp Zagreb organiziran je u rekordnom roku od samo nekoliko dana, a do konferencije je ostalo tek 7 dana. Pozivaju se svi željni upoznavanja s novim IT i web trendovima da se ne samo prijave, već i predaju tijekom konferencije i podijele s svima svoje iskustvo i znanje. S obzirom da je broj mjesta ograničen, potrebno je što prije prijaviti se na http://barcamp.ini.hr! Sve se sudionike također potiče da svoje dojmove podijele tijekom i nakon konferencije putem blogova, wiki stranica te drugih kanala. BarCampovi se u potpunosti suprostavljaju praksi zatvaranja događaja za javnost!

Zašto ne predavati na BarCampu?

Prvi BarCamp Zagreb bio je iznimno uspješan. Mladi web programer Luka Vida tvrdi da: “BarCamp je bio pun pogodak za svakoga tko želi saznati nešto o web biznisu.”. Predavače su uključivali kako već iskusni predavači (poput Damira Sabola, osnivača Iskona) tako i mnogi mladi, ponekad i nepoznati talenti - programeri, poduzetnici, dizajneri,… Ove godine opet pozivamo sve s iskustvom i znanjem weba i IT-a da predlože vlastita predavanja na http://barcamp.ini.hr te pridruže se: Viktoru Marohniću koji će objasniti kako je je projekt Shout’Em dobio 350 tisuća eura investicije, Vlatku Kosturjaku koji će nas upoznati s Open Web Applications Security projektom, prljavim trikovima u prodaji Tomislava Cara te osnovnim strategijama za promociju i poslovanje - kroz blog o kojima će govoriti Ivan Brezak Brkan.

Više informacija o BarCampu Zagreb 2009. možete naći na web stranici http://barcamp.ini.hr, gdje se možete i prijaviti!

Ukoliko trebate ikakve dodatne informacije u vezi BarCampa Zagreb, obratite se voditelju za blogerske i medijske komunikacije:

Ivan Brezak Brkan
ivan@ini.hr

Budući da je naš mozak organ koji dnevno može procesirati, logički povezati i u praksi iskoristiti samo jedan mali dio informacija koje kolaju svim tim virtualnim i fizičkim dužinama / širinama, treba ga hraniti pažljivo i dozirano, isključivo kvalitetnom “hranom” i dopustiti da se njegove konekcije i spremnici pobrinu da sve legne na svoje mjesto.

Ako tu postoji ravnoteža, on će imati zraka za disanje, a slika koju će stvoriti biti će puno jasnija nego kad ga se zaguši s hrpom nepotrebnog. Ako ne razvijete mehanizme za eliminaciju šuma i filtraciju informacijskog smeća, vjerojatno ćete se osjećati loše, a mogla bi vas oprati i neka vrsta informacijske anksioznosti.

Na takvom time consuming monstrumu kao što je internet eliminirati šum znači prevaliti dobar dio puta prema stvaranju realne slike o stvarima za koje ste poslovno i privatno zainteresirani, pa ih eto, praktički svakodnevno pratite. Tko bolje ovladava tim tehnikama, život mu je lakši.

Borim se sa skretanjima u sporedne informacijske ulice svaki dan, kao i većina vas koji ovo čitate, a ovdje ću kao primjer navesti hrvanje sa hrpetinama ulaznih informacija koji dolaze RSS-om u moj netvibes.

Sjećam se onog, sada već dalekog trenutka kada sam prvi put čuo za RSS i potrpao prve feedove u čitač, prao me ushit. I prije sam bio strastveni gutač informacija, ali tek me RSS u punom smislu riječi pretvorio u info đankija koji prati mali-milijun izvora i stalno gleda je li nesto novo apdejtano u toj hrpetini, prvo vijesti sa prvih izvora, pa onda interpretacije jedne te iste vijesti iz različitih izvora, različita mišljenja o ovome i onome, heh….da se ne bi štogod propustilo i da bi se kao neka realna slika stvorila…

Te nepregledne hrpetine feedova, a kroz moje čitače prohujalo ih je stvarno jako puno, ponekad znaju itekako umoriti i htio ne htio moraš razviti mehanizmime eliminacije šuma / filtracije smeća. U isto vrijeme uz razvijanje tih mehanizama kroz godine su se isprofilirali i autoriteti na poljima koja pratim tako da dobro znam koliko kome mogu vjerovati i što od koga mogu očekivati.

Evo recimo sad ta sapunica sa Microsoftom i Yahoo-om, dovoljno mi je zaviriti u 3 provjerena izvora i već mogu dosta realno pretpostaviti kakva je situacija i što se može očekivati. Prije bi mi do zaokruživanja cijelokupne slike oko tog slučaja trebalo znatno više utrošenog vremena / energije, danas pogledam na tri mjesta i to je to, poprilično realna slika je stvorena.

Danas, za razliku od nekadašnje situacije, na kompu i na tytnu imam samo 36 feedova u tri kategorije i to je to. Dosta i previše. Kada jurnjava za informacijom postane sama sebi svrha, nema smisla prevelikog cijela ta priča, ali kada se od upijenih informacija pokuša stvoriti šira slika, a informacija staviti u neki upotrebljivi kontekst i “zasaditi”, … e onda to ima itekakvog smisla.

U prvom tabu nalazi se 12x feedova koji prate razne segmente internet industrije, u drugom je 12 hr i ex-yu blogera, a u trećem vijesti iz zemlje i svijeta (biz-related uglavnom).

Mislim da mi to daje poprilično realan uvid i da mogu sasvim dobro vizualizirati trendove i kretanja na tržistima koja pratim, a u slučaju kategorije hr blogova, opustiti se čitajući kolege.

Uglavnom, danas odvojim sat do maksimalno dva dnevno za čitanje feedova, a nekad mi je to uzimalo puno više vremena. Blagotvorne učinke ovog rasterećenja ne moram ni spominjati…

Obožavam one genijalne, praktične i informativne knjige u kojima ljudi od znanja i iskustva u nekom području šakom i kapom dijele svoja razmišljanja sa čitateljem dobronamjernikom:) Jedna od takvih je i odlična “Founders at Work: Stories of Startups’ Early Days”, koja mi je nedavno stigla sa Amazona.

Ukoričeni je to skup interviewa kojeg bi svaki postojeći i budući internet/softverski/tech/dopiši_sam poduzetnik trebao pročitati jer se između korica krije ogromna količina iskustava iz prve ruke što su ih sa autoricom Jessicom Livingstone (sousnivačicom Y Combinatora) podijelili igrači od kalibra kao što su npr. Steve Wozniak (Apple), Max Levchin (Paypal), Catarina Fake (Flickr), David Heinemeier (37signals), Stephen Kaufer (Tripadvisor), Craig Newmark (Craigslist)… itd. sveukupno 32 pokretača tehnoloških firmi o kojima svakodnevno čitamo raspričalo se na 446 stranica o motivima koji su ih vodili kod pokretanja posla, organizaciji, financijama, konkurentima, tržištu, součavanju s problemima i njihovom riješavanju…. ukratko o svemu onome što vas neće naučiti profesori po fakultetima, ali hoće život ako zaplovite podutzetničkim vodama…

Na samom početku osvrta na konferenciju FuturAd koja se prošli četvrtak održala u zagrebačkom Sheratonu treba odvojiti dvije strane medalje - organizacijsku i sadržajnu. Ova prva, organizacijska, odrađena je odlično - stvar je tekla bez zastoja, predavači su se uglavnom držali predviđenih termina, ljudi nisu ostali gladni i žedni… Ekipa iz INAMA-e dobro je organizirala drugi po redu FuturAd.

Druga strana medalje, sadržajna… E tu sam na kraju dana ipak imao dijametralno suprotan dojam. Predavanja su ipak više bila orijentirana prema klasičnim, kako ih ja volim nazivati old school marketingašima, planerima i zakupcima medija koji se eto, kao žele malo informirati o mogućnostima online marketinga, pa ih sad treba uvjeriti kako ne bi bilo loše na web prebaciti dio budžeta.
Ljudi za koje ova konferencija svakako nije bila namijenjena i koji na njoj nisu saznali apsolutno ništa novo su internet marketingaši koji već odavno znaju bazične stvari o funkcioniranju marketinških kampanja na webu i nemaju vremena po 1000-ti put slušati o promjeni medijskih navika, sve većem time shareu intereneta, evoluciji weba i hrpi stvari koje su u điru bile prije tri, četiri ili više godina.

Ako se konferencija zove FuturAd, čovjek bi očekivao da će se većina priče vrtiti oko budućnosti oglašavanja, a ne da mi kao kakvom klincu koji je jučer dobio paket hoću interent netko objašnjava što je to Google i oglas na njemu, što je banner, a što e-mail…

Upravo tim redoslijedom to je radio Danny Meadows Klue u svoja tri predavanja koja sam imao prilike vidjeti.
Da se razumijemo, Danny je zabavan i simpatičan čovjek, čak je do neke granice bio i zanimljiv, ali brate nisam došao na cjelodnevni stand-up show, nego po saft, po konkretna iskustva, znanja i razmišljanja o budućnosti. Kad je riječ o umjetnosti, obožavam apstrakciju, ali kad je riječ o poslu onda volim konkretne, realne situacije i iskustva.
Iza Britančevog prvog predavanja došao je na red i prvi domaći čovjek u nizu, Krešimir Drvar iz Posluha koji je prohujao kao vjetar. Izvrtio je par screenova sa svojih Adwords kampanja i nestao. Malo ga je oprala trema, ali znam da to nije nimalo lako. Primjerice, na prošlom Web Startu ja sam držao svoje prvo predavanje ikad u životu i garantiram da svakome tko to radi prvi put nije baš mačji kašalj ufurati se i prenjeti svoja razmišljanja publici.

Poslije Krešimira na scenu stupa Stanislav Prusac kojeg sam spominjao kao predavača na BarCampu, a temu je naslovio: “Kako je Polar d.o.o. potrošio $144 875 od 21.02.2002. na Google AdWords.”
Stanislavova predavanja uglavnom su zanimljiva i sadrže konkretne primjere, a takav slučaj bio i ovaj put. Iako marketing nije kruh od kojeg živi, osobno mi je bio zanimljiviji od gore spomenutog DM Klue-a. I on je, kao i Krešimir izvrtio prve panele Adwordsa, malo popričao o učinku tih kampanja u sferi prodaje softvera kojim se bavi, tržištima gdje je prolazio bolje, gdje lošije…
Nakon predavanja upućeno mu je par škakljivih pitanja. Kolega iz adriatice.net rekao mu je kako ne može očekivati na nekim tržištima dobru prodaju, ako za njih nije namjenio lokalizirane verzije sajta. Tu se mislilo prvenstveno na, kako ih je Stanislav nazvao, “nesvrstane” zemlje i regije koje su po njegovim vlastitim riječima totalno podbacile i gdje praktički nisu imali ni jedan download ili registraciju, a dosta je love otišlo na oglase.
Ja sam ga, također se referirajući na nizak CTR prikazan u panelima kampanje iz prezentacije, pitao je li oglase vrtio samo na Google pretrazi ili i u kontekstualnoj mreži, što mi se u kombinaciji sa nešto slabije fokusiranim geo-targetingom učinilo kao razlog manje efikasnije kampanje. Prusac je priznao kako je na CPM-u u kontekstualnoj mreži dosta para izgubljeno.

Zato ja, ako već i uključujem neke sajtove iz mreže u kampanju, biram ih isključivo ručno, a rijetko kada mi prelaze 10 % ukupnog budgeta namjenjenih za Adwordse.
Malo se čak i zakuhalo oko toga je li CTR bitan ili ne, a kolegi iz adriatice.net Stanislav je rekao kako CTR u stvari nije niti bitan. E pa bitan je, itekako je bitan, i to pogotovo kad ga stavimo u odnos sa stopom konverzije. Ima četiri kombinacije koje mogu biti u igri, a to su: niski CTR-niska konverzija, niski CTR-visoka konverzija, visoki CTR-niska konverzija, visoki CTR-visoka konverzija.

Naravno, ne moram spominjati da je ova zadnja kombinacija najbolja, a ako je po mogućnosti postotak jednog i drugog dvoznamenkast smatrajte da ste kampanju dobro tweaknuli. Kada imate takvu situaciju, tek tada možete reći kako ste stvarno pročitali namjere korisnika i izašli pred njih potpuno spremni sa ključnim riječima, oglasima i landing pageovima koji rade posao kako spada. Tek u toj kombinaciji možete se hvaliti kako je vaša kampanja vidljiva i učinkovita.

Vibor Kalogjera je pričao o Gemiusu, metodologiji mjerenja, o primjerima iz par kampanja itd…, a Vedran Gulin i Mladen Mileusnić iz INAMA-e prezentirali su brojke i tok kampanje konferencije na kojoj smo se upravo nalazili. Konferencija je bila dobro posjećena i prema Vedranovim brojkama, vraća uloženo, pa su kanali koje je spomenuo očito u tom dijelu dobro odradili posao.

Svoj projekt igre-igrice.com predstavio je Jan Jilek. Zanimljiv koncept sa oglašavanjem unutar igrica, jedino mi je malo upitna target publika. Ljudi s viškom vremena, državni službenici i klinci koje je Jan naveo možda su u fokusu nekih industrija ili brandova, a vrtili su se tamo oglasi nekih (mobilni operateri primjerice), ali ja se trenutno ne mogu sjetiiti niti jedne firme s kojom sam radio ili radim, a da bi joj takav tip oglasa donio neki benefit. E sad, da se tu razrade neke kombinacije pa da je sajt recimo baza priče, a da se igrice na jednostavan način mogu kao standardizirani oglasi distribuirati na druge sajtove koje posjećuje ciljana publika, to bi onda već bila sasvim druga priča…
Uglavnom, Janova prezentacija ipak je bila jedna od zanimljivijih, a ideju kao novitet na hrvatskom oglašivačkom tržištu svakako treba pozdraviti…

O direktnom mailingu progovorio je Rikard Lumezi, direktor Kompass Info-a, firme koja za svoje klijente organizira mail kampanje, a target publiku izvlače iz baze korisnika svojih postojećih usluga.
Kako stvar funkcionira, pokazano je na primjeru sajta tenderi.hr, izbačene su brojke, Rikard se pohvalio sa visokim ROI-em, sve u svemu i ovo puno konkretnije od Danny Meadows Klue-ovih predavanja.

Iza pauze za ručak uslijedilo je predavanje za vrijeme kojeg sam čak uspio malo ubiti oko i odrijemati turu, a koje me definitivno nije ni najmanje oduševilo. Bilo je to sponzorsko predavanje In!Media grupe o društvenim mrežama. Kao prvo, ne znam baš puno ljudi koji uopće vole sponzorska predavanja, osim ako se ne radi o neki novim groundbreaking tehnologijama i šta ti ja znam… Ok, jasno mi je da na konfama, pa tako i FuturAd-u, jednostavno mora biti i toga, ali da bi takva predavanja mogla biti i inventivnija i to je također istina… Uvod je krenuo u ovim slučajevima uobičajenom i očekivanom samohvalom i predstavljanjem “Bakićevih sajtova” gdje je mladi predavač Dejan Orešković spomenuo i sajt donacije.info iz spomenute In!Media grupe za kojeg je skovao jedan od najčudnijih oksimorona za koje sam ikad čuo, a to je pazi sad - “tržište filantropije”.
Da se razumijemo, daj Bože da ima više projekata kao što je donacije.info i da se firme koje imaju viška love odluče što više donirati ljudima u potrebi…, ali ovo stvarno zvuči pretjerano, bode uši i iritira. Ponavljam još jednom, da ne bi bilo zabune, radilo se o sponzoriranom predavanju….
…radnog naslova “Oglašavanje u društvenim mrežama” koje btw. nije dotaklo ni teoretske, a kamoli praktične načine distribucije poruka u društvenim mrežama, dosege, koncepte, kontroverze i pitanja privatnosti, budućnost… Ili bar nešto od toga…, Za vrijeme predavanja nisam dočekao taj trenutak, par basic načina plasmana oglasne poruke tek su uzgred spomenuti u jednom slajdu pred kraj u primjeru Facebooka i MySpace-a i to u iznimno površnom kontekstu.
Ne krivim dotičnog predavača zbog nedovoljnog poznavanja tematike, ali smeta mi podugačko sponzorirano teoretiziranje koje probija rok postavljen na 15 minuta. Neupućeni promatrač je nakon ovog predavanja mogao pomisliti da se na društvene mreže ne registriraju i na njima vrijeme ne provode živi ljudi od krvi i mesa, nego nekakva bezlična masa amputiranih mozgova kojima bilo koji oglašivač može na bilo koji način i u bilo kojem trenutku prodati bilo što mu se god sprdne. E, pa ne ide to baš tako. Istina je na potpuno drugoj strani.

Ovo me možda posebno štrecnulo i iz razloga što su društvene mreže trenutno top tema inetrneta i svakako se o marketinškim konceptima vezanim za njih trebalo više toga reći na samoj konferenciji. Kaze ovaj dečko npr. - imate horizontalne i vertikalne mreže. Horizontalne su te i te, pa nabroji dvije svima nam znane, a vertikalna je prmjerice Youtube jer je orijentirana samo na video sadržaj. Što da kažem, smeta mi površnost i zapostavljanje nekih stvari… a šta je recimo sa vertikalnim društvenim mrežama baziranim na zajedničkim interersima zajednica, a ne na sadržaju. Tripadvisor primjerice, sa preko 16 milijuna članova, jedina je društvena mreža koja je davnih dana dokazala svoj oglašivački i financijski koncept, a ta ili neka slična globalno uspješna vertikalna društvena mreža na kojoj su članovi okupljeni oko specifičnog interesa nije primjerice niti spomenuta.
Nakon Dejana, došlo je i vrijeme za zvijezdu dana, predstavnika Google-a za nova i istočno-europska tržišta João Cabrala, koji nas je na početku izvjestio da upravo danas obljetnica (peta, koliko se sjećam) zaposlenja u Googleu.

Predavanje je bilo u redu, ali hej… čovjek je došao iz Googlea i trebao je to biti šlag dana. Priznajem, previše sam očekivao… između ostalog puno više juicy priče. Dobro, nisam očekivao da će čovjek ići u tajne funkcioniranja ranking algoritama i slično, ali highlight predavanja bio je amaterski Youtube video naziva “Where the hell is Matt?” koje je opet onim klasičnim old skul marketingašima sa početka priče trebalo pokazati kako je internet super, kako ljudima mijenja živote, kako je revolucija medija u punom jeku i kako naravno Google oglasi gađaju najbolje.

Je li od strane inozemnih gostiju hrvatska publika podcijenjena pa joj je serviran osmosatni “Uvod u osnove online marketinga” ili ja tu istu publiku precjenjujem? Ne znam, vjerojatno tu ima i jednog i drugog, a istina je kao i uvijek - negdje u sredini. Sve što pišem dobronamjerna je poruka organizatorima da druge godine dodaju malo više safta u cijelu priču i zadovolje i nas ostale koji smo bazične pojmove online marketinga već odavno savladali.

Core target grupa konferencije, old school marketingaši i planeri medija, vjerojatno su sa konferencije otišli puno zadovoljniji od mene i nekih mojih kolega, tim više jer je dan poslije glavnog dijela konferencije ekskluzivno za njih bila upriličena media planning radionica” gdje je spomenuti Danny Meadows Klue i po peti put imao prilike predstaviti svoju “training akademiju”.

Ne znam koliko su mu organizatori platili za ovo eksponiranje, ali čuo sam od jednog kolege i duhovitu opasku kako bi bilo puno poštenije da je on platio njima, s obzirom na količinu samopromocije koja je bila u igri.

Dakle, da zaključim, organizacijski nivo samog događaja bio je za najvišu ocjenu, daj Bože da ovakvih stvari ima češće i više, ali sadržajni i prezentacijski bili su par koplja niže, nadam da će dogodine ipak biti stvorena kritična masa, probijen led i da je sazrijelo vrijeme za ozbiljnije teme.

Za kraj da spomenem i ono najbolje na konfi, a to je napokon upoznavanje nekih zanimljivih ljudi koje sam do sad “znao” isključivo preko neta, a to su Barbara Marinčić (Riviera), Vedran Gulin i Edo Plovanić (OmnicomMedia Group), legenda balkanske web scene Dragan Varagić, Mario iz adriatic.hr-a i seekandhit bloga, Mladen Mileusnić (Pogodak) i Jan Jilek (ex Pogodak, sada igre-igrice.com i Xclaim), Marek Vidovič (Etarget)…

Evi i dodatni linkovi: osvrti Marija i Dragana

Što razlikuje dobar marketing od lošeg?

• Učinak.

Što razlikuje old school marketing od “nove škole”?

• Mjerljivost.

Učinak je svaka akcija na web sajtu koja rezultira konverzijom, mjerljivim i realnim povratom na uloženo u kampanju, pa bio on rezultat SEO-a, PPC-a, viralne kampanje, oglašavanja na drugim sajtovima, plod gerilskog marketinga, kombinacije svega navedenog ili ne bilo to ništa od navedenog nego nešto pedesetčetvrto. Učinak je kralj, učinak je esencija internetskog marketinga, a ljudi koji znaju kako upregnuti cijelu tu paletu kanala, alata, dostupnih strategija… da bi ga ostvarili, znaju što rade. To ih razlikuje od prodavača magle i spremni su preuzeti odgovornost za jasno mjerljivi rezultat.

Povratak na uloženo, ROI ili kako vam god drago – to je bit cijele priče i ljude koji žive od weba itekako treba zanimati kako ga ostvariti.
Nemaju svi sajtovi iste ciljeve postojanja, pa tako nema ni univerzalno mjerljivog učinka primjenjivog na sve sajtove po jednoj te istoj špranci. Većina “web ljudi” prati površne brojeve koje im primjerice Google Analytics izbacuje u osnovnom dashboardu. Broj posjeta, broj pageviewsa, bla, bla….

Zaboravite te brojeve, ne znače apsolutno ništa. Što me briga za posjetitelja koji je primjerice na ovaj blog zalutao upisujući neke opskurne pretrage tipa ove dolje na slici, samo zato jer sam u jednom od tekstova “penetraciju broadbanda”. Niti moj blog nešto znači takvom posjetitelju, niti meni takvi posjetitelji išta znače… ali eto… i taj broj također ulazi u unique visitore. Takvih primjera u panelu “keywords” dakako ima koliko ti srce želi, a ja sam naravno ovdje izdvojio jedan od pristojnijih hehe:)

Primjer sa ovog bloga: zalutali posjetitelji na futuria.hr - gospodo mislim da ste nešto krivo kliknuli:)

Svi koji prate što radim već odavno znaju da su moja specijalnost turistički sajtovi. Kod turističkih sajtova volim reći kako je cilj konverzija lookera u bookere, kada Britanac vidi stranicu na kojoj piše “Thank you for your reservation”, a Talijan “Grazie per la vostra prenotazione” najuži cilj je ostvaren, imam booking.

Primjer turističkog sajta: Kompletirani ciljevi kampanje, rezervacije na četiri jezika

Što je učinak veći sa manje uloženih sredstava, to je kampanja uspješnija. Ako primjerice plaćam Adwordse, što mi je cilj – pumpati brojku unique-a? Pageviewsa? Ne, to me apsolutno ne zanima. Zanima koliko će ljudi rezervirati – Na 100 unique sa dobro organizirane kampanje sa tražilica sa usko fokusiranih ključnih riječi mogu imati više bookera, nego na loše organiziranoj kampanji sa 10 000 unique. O ovim stvarima sam već pisao i govorio i tu ću mantru ponavljati dok se god budem ovim bavio. Sve je mjerljivo, vidi se što radi, a što je za škartiranje. Isto je i sa svim ostalim – kod klasičnog SEO-a neću primjerice dragocjeno vrijeme trošiti optimizirajući pageve, objavljujući sadržaje i gradeći izvana linkove za neke općenite termine i frazetine koji možda čak na prvi pogled fino izgledaju, a ne donose nikakv učinak. To me također ne zanima, daj mi ciljane ključne riječi koje dobro obavljaju posao. “Give my some loooooong long tail baby”.

Primjer turističkog sajta: Long tail ključnih riječi u akciji

Još jednom fala dragom Bogu na softverima za analitiku, ako ne konfigurirate ciljeve i ne razbijete svu tu hrpetinu kombinacija ključnih riječi na segmente i ne pratite kakav učinak koje kombinacije rade, ne znate što propuštate. Istina, toga ima jaaako jako puno, ali zlata vrijedi, vjerujte.

Sajtovima kojima je osnovni cilj prodaja imaju dakako najmjerljiviji učinak, ali učinak ne mora biti samo financijski, on može biti i novi rss pretplatnik ukoliko imate blog, ispunjena kontakt forma sa upitom na sajtu firme koja se bavi uslugama, novi registrirani korisnik na društvenoj mreži, download ili registracija za trial period ako je riječ o softveru, bookmark news sajta itd.
Vrste učinaka koje želite postići ovise o marketinškom cilju u određenom vremenskom periodu i ne mora biti jednak u svim razdobljima poslovanja – nekad treba proširiti glas o novom proizvodu ili usluzi, nekad dobiti feedback sa tržišta, nekad rasprodati sezonske zalihe… O svemu tome i o još hrpi faktora ovisi na koje ćete se marketinške kanale fokusirati u kampanji.

Svaki izvor prometa, svaki klik i svaka akcija mjerljive su. Negdje se baci previše love za malo ili ništa učinka, a negdje se za malo ili ništa love mogu dobiti veliki učinci. Sve je to mjerljivo, od prve do zadnje sekunde svakog božjeg dana kojeg vaš sajt živi. Odredite svoje ciljeve, pratite koji vam izvori donose kakve povrate na uloženo, tweakajte stvari u hodu…

Ovdje sam nadugo i naširoko udavio sa postom o društvenim mrežama, a to je bio uvod u priču o tome kako zapravo odrediti njihovu vrijednost. U tom postu najavio sam kako radim istraživanje o vertikalnim društvenim mrežama sa globalnim potencijalom (nema još takvih domaćih za sada, pa sam gledao vani) i najavio da ću pokušati odrediti njihovu vrijednost. Mogu reći da je oko 80 posto toga bilo odrađeno i da je najbolja stvar od svega da sam proizveo neku svoju uvrnutu formulu kako to evaluirati. Ali… u međuvremenu se dogodilo nešto strašno i vrlo neobično. Priča slijedi, buhuhuhu…

Naime, papirić s tajnom formulom bio sam prisiljen progutati zbog iznenadnog prepada članova ZTU-a (zločinačko-terorističko-underground akcija) sa stvarnim sjedištem u Bangaloreu, a financijskim negdje na Kajmanskom otočju. Skužio sam ih po loše dizajniranim vizitkama u dnu kojih je bio istaknut stari kliše slogan “Obratite nam se s punim povjerenjem”. U međuvremenu sam imao i opaku dijareu, pa je formula završila u nekom od gradskih cijevovoda, ne znam točno kojem. Pod pritiskom podlih Indijaca nisam popustio. Ni mučenjem elektrodama, čak i led diodama, pa ni kombiniranim puštanjem demo snimaka Elia Piska iz najranije faze dok je imao ogledni primjerak fudbe tipa Trifun Ivanov. Nisu iz mene uspjeli izvući istinu.

Dobro sam se držao, a neću vam ni pričati o pretrpljenim mukama. Što ne ubije, jača. Kad su shvatili da sam tvrd orah, povukli su se u žalovanje u Meju, pitomo selence kraj Rijeke gdje su se obžderavali kukuruznom krupicom. Na kraju su otputovali zrakoplovom Croatia Airlinesa sa krčkog aerodroma. Zrakoplov je pri polijetanju imao stanovitih problema, ali ipak su sigurno stigli u svoju maćehinsku topsku domovinu na koju su skočili prije vraćanja u pravu, ne bi li potrošili nešto keša koji im se tamo knjižio. Ne znam na koju se foru vijest pročula, ali tu se pojavili i predstavnici medija, mahom ženskih lajfstajl časopisa, kao i brojni teh-guru blogeri. Prepoznavao sam ih po visokim dioptrijama. Bezuspješno su tražili signal za mrežu. Na aerodromu ga jednostavno nije bilo.

Jedno vrijeme formula je bila pohranjena u nekom od mojih rezervnih sivih ćelija, ali sam oko Božića i Nove godine u par navrata nešto ozbiljnije zavirio u dno čašice i uz to jeo sarme punjene lošim mljevenim mesom, tako da je i zadnji trag sjećanja na tajnu formulu nestao jer su najbitnije sinapse i konekcije nepovratno stradale. Jednostavno sam je zaboravio. Nedugo nakon svih tih burnih događaja koje su između ostalih popratili i ovi mediji sa aerodroma, među njima i Techrunch, naslovnica Digga, Vita, Mila, 228 top usera sa Youtubea i Extra, magazin za modernu ženu koja zna što želi, dogodilo se nešto vrlo čudno. Zaprimio sam dva prekooceanska poziva u istom trenutku. Ugodni ženski glas sa centrale prvo je izgovarao neke brojeve, a potom sam na tečnom engleskom obavješten da će mi sada uključiti dvije paralelne linije i da me neki važni ljudi trebaju. Mislio sam da je neka zajebancija.

Ipak, s druge strane žice začujem piskutavo-nazalne muške glasove. Na liniji 1 bili su stanoviti Marky Mark i Billy Boy, koji su odmah zatražili da ih stavim na konferencijski poziv jer je na liniji broj 2 bio drugi dvojac Amera s kojima su htjeli direktno u eteru razriješiti neke stvari. Nisu htjeli pričati preko skajpa. Htjeli su to obaviti na stari dobri old skul način. Za tu namjenu imao sam posebni Iskra telefon sa kolutnim brojčanikom koji sam preštekao na liniju. Tipovi na liniji 2 rekli su da zovu iz nekakve udoline u Kaliforniji. Kasnije se ispostavilo da je jedan od tih tipova Amer, a da je drugi član beach boys dueta ustvari Rus. Kad sam to saznao, razveselio sam se i uhvatio se nadolazećeg EP-u u nogometu. Naravno, nisam zaboravio podsjetiti ga tko je zaslužan da će se i njihova nacionalna vrsta tamo pojaviti. On je rekao da ne prati i ne razumije se u soccer, a ja sam skužio da mi je rekao da sam sucker.

Verbalni nesporazum brzo smo izgladili, pa sam na kraju ipak svu četvoricu stavio na konferencijski preko Iskre i počeo razgovor blejeći sasvim slučajno u jedan od tucet 120 inčnih po sobi razasutih monitora koji sam koristio za gledanje telopa lokalne TV postaje. Upravo su se vrtile reklame za vrtni pribor po vrlo sniženim cijenama. Razgovarao sam sa četvoricom i u isto vrijeme gledao izrazito zanimljivu prezentaciju alata za podšišavanje obrasle živice. Pomislio sam kako to svakako moram nabaviti, iako živim u zgradi, tik do glavne prometnice.

I jedan i drugi dvojac želio je samo jedno - moju tajnu formulu !!! Kako li su samo saznali i u kojoj li su vezi sa onima iz Bangalorea? Možda su ih oni i poslali? Možda su me samo htjeli zastrašiti? Jednog dana ću saznati. Hoće da im prodam tu formulu jer kako rekoše, sve će krenuti u vertikalu, a i semantički blokovi bit će strašna stvar, ubitačna kombinacija. Bit će milijarda i pol niša, po par nabrijanih konzumenata u svakoj. Web će doživjeti novu transformaciju, sve će biti remiksirano. Njima, Fuckbooku i Goovnelu, horizontalnim monstrumima, kako su se sami nazvali, a potom i zaplakali od očaja, prijeti smrt u strašnim mukama, pa bi im svakako dobro došle moje procjene, da probaju spasiti što se spasiti da i pokupovati što se god može. Kukali su i vapili za pomoći. Trebat će kažu odvojiti i žito od kukolja, potražiti komad sijena u ogromnom plastu igala, a i slad distancirati od poluobrađenog stajskog gnojiva.

Spominjali su i neke potpuno sulude teorije, priču da nekakav Monsanto navodno ulaže u neku revolucionarnu platformu koja ustvari nije samo tražilica već paralelni svemir, nakakva ogromna virtualna njivetina s koje ćemo downloadati paradajze čudna okusa i tikvice bes koštica. Pa šta ću onda jesti na tekmama, pomislim, i teorija mi se učini još nestvarnijom. Moj susjed Mehmet po tribinama semenke raznosi već 23 godine, nemoguće da čovjek radi toga ostane bez posla.
Nadmetali su se dugo u noć psovkama i iscrpljujućim licitiranjem. Nudili su mi za formulu velike cifre, a ja sam se pravio da je još uvijek znam i hinio tajanstvenost ne bi li što je moguće više napumpao cijenu. Imao sam svoju računicu, a nikako nisam smio reći da sam formulu ustvari zaboravio. To bi me dokrajčilo. Jedni i drugi su imali jako dobre argumente koji više nisu bili zelene, nego crvene boje. Bahati dječak i Billy boy s jedne strane, Amer i Rus s druge, baš kao u onom starom hitu Magazina.

Refren Minusa i Plusa, remek djela suvremene pop kulture, neprestano mi se ponavljao u glavi dok smo pregovarali, da bi na kraju došli do plafona, iznosa sa devet nula u yuanima. Razlika u bidovima između jedne i druge strane iznosila je 0.25 jiao-a. Bila je to pobjedonosna ponuda onog Amera i Rusa nazalnoga govora, pobjedili su za kvarat boda. Drugi par licitatora, mulac i najbogatiji živući čovjek bili su shrvani bolom i očajem, pa mi ih je čak došlo žao. Shvatili su da je njihova era u tom trenutku završila, iako su do prije samo nekoliko dana mislili kako još nije ni počela. Odlučio sam kupiti onaj vrtni pribor sa reklame i poslati im ga na kućne adresu preko DHL-a ili možda Overseasa.

Ameru i Rusu odlučio sam dati prednost iz emotivnih razloga, nikako ne radi para… Naime, jednostavno obožavam boršč, tu slasnu juhicu od cikle nastalu negdje podno Petrograda. Priznajem, glupi sam Balkanac - Rus me dobio na sentimentalnu spiku, rekao je da kraj rodnog mjesta njegove prabake rade najbolji boršč ikad na kugli zemaljskoj i to ugradio u cijenu. Sad sam ipak siguran da sam mogao još jednu nulu natući, ali kasno Mirko na Kosovo stiže. Nema veze, obžderat ću se borščem.

Što je tu je, uz devetonulsku yuansku cifru, uspio sam se ogrebati i za paket dionica + bonus otok u tropima na kojemu su se svojedobno održavali nuklearni pokusi, ali zato je danas, iako sa vidljivim nedostatkom vegetacije, opremljen svakojakim inventarom, uključujući raskošne kromirane štange i šankove, kao i bujna poprsja hostesa iz tajlandske verzije tv showa “Bingo”, tako da je ravnoteža flore i faune ponovno uspostavljena. Tamo planiram slati na edukaciju svoje muške potomke kad za to dođe vrijeme.

Sad je status quo, na stend baju sam, na ledu sam i ostalim frazama koje sugeriraju nestrpljivo iščekivanje, u očekivanju poziva iz Kalifornije, trebao bi im u roku pet dana dostaviti formulu, a oni meni napraviti devizni transfer, ali nikako da vratim fragmente iz memorije izbrisane tajne formule.

U očaju sam, moram se sjetiti i spasiti Google, a uz to svijet i okolne planete. Ili možda da im samo pošaljem nešto bezveze, možda neku jednadžbu iz zbirke iz drugog srednje da prepišem. Ali ipak, oni su matematičari, mogli bi skužiti…

Situacija je gadna, ne znam šta da radim?

Gladwellova Točka preokreta (Tipping point) i Godinova Svi marketinški stručnjaci su lažljivci (All marketers are liars) (izdanja sad već nešto malo starija od lanjskog snijega) dvije su knjige koje razrađuju istu stvar, pokušavaju odgovoriti na pitanja zašto se neke ideje, proizvodi, usluge… poput epidemije prošire društvom i usade se u svijest, a neke su unaprijed osuđene na propast?

Ovaj Godinov knjižuljak mi je puno bliži od Gladwellovog, jer se Točka preokreta na masu mjesta gubi u bespotrebnom teoretiziranju oko stvari koje su većini itekako dobro poznate i ne spadaju u neke revolucionarne teorije kakvima ih on ponekad želi predstaviti, npr. beskrajno razvlačenje priče o tome tko i zašto puši cigarete kod mene je izazvalo zijevanje. Godin je to puno elegantnije obradio, a i on u toj svojoj knjizi u nekoliko navrata baca referencu baš na Tipping point i Blink, drugu knjigu istog tog Gladwella koju mi se iskreno nakon ove prve nije dalo čitati jer sam automatski stvorio teško savladivu predrasudu u glavi da će to biti ponovno recikliranje teorija iz ove prve, samo sa drugim motivom na koricama.

Godinovih, s druge strane, imam nekoliko na polici, mada i on obično vrti različite varijacije jedne te iste priče, ali kod njega je stvar u tme da to uvijek radi prokleto dobro. Njegove knjige ne pročitam iz razloga što ću saznati nešto revolucionarno što do sad nisam znao, nego zato jer čovjek zna gdje gađati i kako podići raspoloženje i motivaciju, a to dobro dođe u trenutcima kad malo padne ispod levela kojeg bi trebalo.

Pa sad, ako do sad niste, a želite znati nešto više o tome kako se poruke i priče viralno prenose, koja je uloga posrednika, znalaca i trgovaca u društvu, zašto neke ideje i vizije ostvaruju globalne uspjehe i ljudi ih prihvaćaju sve u 16, a neke druge ne, koje su karakteristike inovatora i prvih preuzimača, što je to moć konteksta, a što snaga okvira, kako u nepovjerljivom društvu ispričati vjerodostojne priče i druge slične stvari, kupite si to.

Moja ocjena za marketingaše lažljivce je 8/10, a za točku prokreta 6/10.

Volim pročitati knjigu, nekako sam se vratio toj navici koju sam jedno vrijeme malo bio gurnuo u prikrajak zbog poremećenih medijskih navika, obično onaj sat-dva prije odlaska na spavanac odvojim za to. Iskoristio sam jučer i situaciju trenutno smiješno niskog mighty $-a, pa sam si zalihu sa wish liste na Amazonu prebacio u košaricu i naručio praktički knjiga za cijelu godinu i sad nestrpljivo čekam da mi to dođe na kućnu adresu. 12 knjiga (za 12 mjeseci hehe:) me sa troškovima shippinga ispalo 235$, preračunato dođe ispod 100 kuna po knjizi, s tim da je najskuplja na listi bila 37$ (debela knjižurina sa hrpetinom case study-a iz turizma), a najjeftinija duhovitih 10$ (The Dip, gore spomenutog ćelavca)

Napomena: nemam nikakav affiliate account na Amazonu, da ne pomislite da vas vabim da kupujete te knjige:)

1,2…test…test…1,2…khm, khm…. dakle, ovaj blog pišem neke tri godine. Za razliku od 2005. i 2006. gdje je praktički svaki dan išao barem jedan post, prošle sam godine pisao manje. Puno manje. Ove se godine planiram vratiti starim navikama, ako ne skroz, a onda barem pisati više nego prošle godine. Najavljivao sam par puta neke promjene na ovom blogu, ali nikako stići sve to… Evo sad ih najavljujem ponovo. Ma kad vam kažem;) Dat ću jedan hint, a to je da uskoro neću više samo ja ovdje pisati, a bit će i još nekih novotarija, uz koji su novi izgled i struktura vjerojatno najbitniji.

Zašto sam u 2007. pisao manje? Zato jer me u jednom trenutku ulovila prezasićenost, pa uz svu tu posao/obaveze ludnicu i sve ostalo skupa morao sam uloviti malo zraka, izbalansirati neke stvari, pa je ovo malo čekalo u prikrajku. I dok ne pišem, domaću blogosferu pratim. Redovito. U netvibesu to je prvi tab “hr blogovi”, ali zato sam oko blogrolla bio totalno nemaran, nisam ga osvježio od stoljeća sedmog. I to ću uskoro. Ima u tom blogrollu i nekih koji su davno prestali pisati, pa bi neke trebalo maknuti, a neke nove ubaciti.

Većina old school blogerske ekipe koju pratim od početaka (tzv. stand up blogeri), u 2007. malo su manje bili aktivni po pitanju svojih blogova (osim vuka koji se nekako najbolje držao, a i nagrade pokupio klap klap:). Ma nisu se ljudi uljenili, nego tko bi brate sve to stigao…, ali zato su se javili neki novi blogeri s onim entuzijazmom koji je nas prao prije par godina, recimo mladi dečko iz Osijeka Toni Aničić je dobar primjer, koliko vidim dosta nabrijan na pisanje, redovit, skoro svaki dan novi postovi se objavljuju.

Budući da ja pratim s jedne strane ili tematske blogove koji obrađuju stvari vezane za web, marketing, tehnologiju, posao… (kojih na žalost kod nas još uvijek ima zanemarivo mali broj) ili s druge strane blogove ljudi koje znam osobno, ne mogu realno sagledati cijelu domaću blogosferu, ali mogu izdvojiti blog koji je meni osobno prošle godine bio najzanimljiviji. To je čovjek koji također piše o web marketingu, odnosno fokusirano o SEO-u, naravno to je seo.hr blog Brune Šarića koji je kvalitetom (a i kvantitetom) obilježio prošlu godinu.

Od novijih blogova koji su se pojavili prošle godine, a pišu zanimljivo i fokusirano, čovjek od kojeg bi sigurno volio vidjeti više postova je David Jakelić sa svojim SoftBiz blogom. Čovjek ima odlične tekstove, pa se nadam da će i on postati malo frekventniji, a nadam se da će početi pisati i još neki ljudi koje znam iz web/posao đireva, koji najavljuju već dugo da će se tipkovnice užariti, a na kraju ništa od toga.

Dobro, toliko za ovaj 1,2 test test…, čisto da maknem malo prašinu odavdje:) c ya skoro.

Nakon idesh.net-a kojeg je startao ljetos, Aljoša je krenuo sa još jednim web(log) magazinom, ovaj put fokusiranim na gadgete i ostale sprave sličnog nazivnika. Radi se o sajtu stvari.net.

Ljudi koji prate blogosferu znaju za Technorati-evu top 100 listu na kojoj engadget i gizmodo, blogovi koji su najvjerojatnije bili inspiracija za stvari.net, suvereno drže prva mjesta prema broju posjeta i dolaznih linkova, a po popularnosti su uz bok mainstream medijima. Na HR prostoru, koliko mi je poznato jedini blog koji je do pojave Aljošinog sajta redovito objavljivao postove o gadgetima je gadgeterija.net, tako da je ovo dobrodošla novost na domaćem terenu.

Pun pogodak! Ove su dvije riječi ono najkraće i najsažetije što mogu reći o mom dojmu o BarCamp-u koji se održao u srijedu na FER-u. Iznad svih mojih očekivanja što se tiče broja ljudi koji se pojavio, ali i kvalitete “contenta” definitivno. Moram priznati da mi se ovakvi poluformalni koncepti konferencija puno više sviđaju od onih klasičnih jer su puno dinamičniji, a i nekako ležernije to sve skupa djeluje.

U Zagreb sam stigao oko četiri popodne pa nisam stigao pohvatati prva predavanja, (Dalibor Hrg i Ivan Brezak Brkan), tako da je prvo što sam stigao vidjeti i čuti bilo predavanje Damira Sabola, čovjeka dobro znanog u domaćim internet krugovima kao osnivača i dugogodišnjeg prvog čovjeka Iskona. Doduše, vidio sam tek drugi dio Sabolove prezentacije u kojoj je podijelio par dobrih savjeta budućim internet poduzetnicima i pozvao ljude sa kvalitetnim idejama i projektima da mu se osobno jave. Rečenica koju je spomenuo tada, a i u kasnijoj panel diskusiji bila je “Hype treba iskoristiti” i rekao kako na našoj sceni postoji realna potražnja za dobrim web projektima i kako ima igrača iz medija/biznisa koji bi htjeli proširiti svoje modele na net i time zauzeti određene pozicije na webu.

Iza Sabola je došao red na Stanislava Prusca iz Polara, firme koja već dugi niz godina razvija i prodaje softverske proizvode, a orijentirana je, kako kaže Prusac, isključivo na inozemna tržišta.
Bilo je ovo zanimljivo i poprilično zabavno predavanje začinjeno realnim iskustvima i Pruščevim razmišljanjima o tržištu, plasiranju (prvenstveno B2B softverskih) proizvoda, pronalaženju nedovoljno iskorištenih tržišnih niša, stvaranju cash flowa, marketingu, a pričalo se i o primjeni long taila na ljudske resurse. Izdvojio bi jedan zanimljiv detalj, a to je kada je Stanislav rekao kako umjesto klasične prodaje svog vemena (pristup u kojem se vrlo lako upadne u začarani krug iz kojeg se teško iskoprcati) ljudi trebaju razmišljati na način da u određenom trenutku svoje do tada stečeno znanje i vrijeme ugrade, ili kako se on izrazio, “zamrznu” u određeni proizvod, izađu s njim van i onda kad stvar počne donositi zadovoljavajući mjesečni cash flow, maknuti se sa strane i osloboditi to vrijeme za neke druge stvari (plasiranje novog proizvoda, for example:)
Izbacio je i nekoliko pomalo kontroverznih savjeta, primjerice “Prvo prodajte, pa onda tek testirajte” koje su izazvale reakcije i pitanja iz publike, pogotovo kako u takvoj priči funkcionira support, na što je Prusac odgovorio kako za to nema frke i kako su svi odgovori na pitanja korisnika već pohranjeni negdje u bazi i kako se u tom poslu puno bolje snalazi njihov ekonomist od programera. Sve u svemu, vrlo zanimljivo i otvoreno predavanje.

Nakon toga, laptop je na projektor spojio moj imenjak The Car i održao odlično predavanje o sadašnjosti i budućnosti mobilnih tehnologija. Ispretresao je čovjek detaljno većinu stvari koja se danas koristi za te namjenu. Iako u taj teren nisam toliko upućen, korisnički i marketinški me izuzetno zanima kako će se stvari u ovom dijelu kretati. Evo primjerice, dio ovog teksta napisao sam na otvorenom zraku na Titanu, spravi koja mi neizmjerno olakšava neke svakodnevne taskove, a koja između ostalog ima i podršku za HSDPA i Wi-Fi i s kojom se primjerice danas uzduž cijelog riječkog Korza i Rive bez beda mogu besplatno spajati na brzi net što mi je do pred malo bilo nezamisliva misija. Kad će cijela ta priča postati rašireni standard, a spoj korištenja mobilnih uređaja i aplikacija super-user-friendly iskustvo, tko će ga znati? Čekamo i veselimo se tim trenucima.
Otvorio je Car puno pitanja, od toga koji je sljedeći mobilni “killer app”, koja će tehnologija preuzeti primat i u kojem će se to smjeru sve skupa razvijati do osvrta na Googleove planove i silne web priče o gphone-u, koje su kako reče Car trakavica žešća od Vlatke Pokos:)

Zadnje što sam uspio uloviti bio je okrugli stol “Web startupi u našem dvorištu”. Moderator je bio Berislav, a sudionici Dino Reić (aka Dux, tulumarka.com), već spomenuti Damir Sabol (ex Iskon) i Stanislav Prusac (Polar), Saša Šredl, poznati bloger i čovjek iza whoishostingthis-a i Tomislav Poljak, autor IT InfoNews-a. Palo je nekoliko zanimljivih razmišljanja i savjeta iz prve ruke od ljudi koji znaju i hoće svoje znanje podijeliti sa drugima, a od cijele priče izdvojio bih temu valuacije projekata, kako odrediti cijenu svog startupa?
Neki statični parametri poput $/korisniku naravno nemaju previše smisla, ovdje sam o tome pisao, ali jedina prava procjena je ustvari ona što ju je spomenuo Berislav, a to je da sami sebi odgovorite na pitanje: “Koja je to cifra za koju bi se bili spremni odreći svog projekta, svoje razvijene i odrađene ideje?” ili Sabol: “Recite koliko mislite, pa to još pomnožite sa 10″:)
Naravno, treba u svemu biti realan, pa znati da to što se procjenjuje mora u tom trenutku na tržištu imati neku težinu, pa ako se recimo radi o webovima nove generacije o kojima je u diskusiji pretežno bilo riječi, onda ako stvar nema veliku bazu korisnika kombiniranu sa dobrim marketinškim potencijalom teren za procjenu može biti vrlo sklizak, piši kući propalo.

Nakon ovoga morao sam obaviti još neke stvari po Zagrebu, pa sam nažalost propustio Zlodija o “naivnoj socioinformatici”, Mraka o tome kako je u godinu dana dotjerao pollitiku.com u top 25 hr sajtova po Gemiusu, Gordana o MySQL-u…itd.
Kako se program odvijao u dvije dvorane, neke stvari su se preklapale, tako da ću si drugi put morati malo bolje organizirati vrijeme da se stignem u više toga uključiti.

Sve u svemu, organizacija još jedne dobre i pozitivne stvari je iza Initiuma, thumbs up!

Udruga Initium nastavlja sa akcijama. Nakon Web.Start konferencije održane u svibnju i Web konobe u rujnu, vrijeme je za prvi hrvatski BarCamp. Službeni sajt projekta nalazi se na http://barcamp.ini.hr/.

Kada? - Srijeda, 5.12., od 14.00 do 21.00

Gdje? - FER, Zagreb, Unska 3

Svi zainteresirani mogu se registrirati ovdje.

Vjerojatno već sve znate, social bitka se nastavlja, Google je izbacio OpenSocial, svoj odgovor Facebooku. API-i su vani, u điru su sa MySpaceom, LinkedIn-om, Friendsterom, Ning-om i s kim sve ne… Google naravno očekuje da će se aplikacije raširiti po webu poput virusa i spriječiti Facebook “centralizaciju”.

Nekoliko izdvojenih postova na temu:

• Techcrunch
  
• Read/Write Web
• Mashable
  
• GigaOm
• Battellemedia

Upravo sam editirao i apdejtao sam donji post o društvenim mrežama, s obzirom da mi je u Wp-u slučajno ostao timestamp na jučer u 23.59, pa je izašao ne-editirani post.
Samo da napomenem, a napisao sam to i na kraju posta, ovo je bio je tek uvod u ovu priču (1. dio), u sljedećem nastavku izdvojit ću nekoliko meni zanimljivih društvenih mreža (pretežno vertikalnih) iz raznih tržišnih niša, malo ih proanalizirati i probati na temelju raznih pokazatelja odrediti njihovu vrijednost.

Na futuria.hr društvene su mreže, dok se nisam lagano ulijenio sa postovima, dosta često spominjane, kako one najveće mainstreamašice tipa myspace, facebook, linkedin…, tako i one manje, vertikalne, društvene mreže iz raznih tržišnih niša, koje su mi posebno zanimljive, pogotovo one iz travel domene. Tripadvisor bio je prvi i najveći u ovoj sferi (nakon dugo vremena uskoro ide i novi dizajn), a nedavno su se dogodile i neke zvučnije akvizicije, primjerice Sidestepova kupovina travel mreže TripUp.
Osobno primjerice ne mogu ni zamisliti da idem planirati nekakv put ili istražiti destinaciju, a da ne pogledam na tripadvisoru, travelpodu ili virtualtouristu iskustva iz prve ruke sa blogova ljudi koji su tamo bili, pročitam recenzije hotela i pogledam slike, video zapise…
Uz brojne društvene mreže i mrežice na globalnom tržištu, i na domaćem terenu se pojavila njih nekolicina, a dogodio se i prvi pažnje vrijedan domaći deal koji se odigrao ljetos kada je Nenad Bakić kupio Duxovu Tulumarku.

Kako uopće procijeniti vrijednost neke društvene mreže? Često se na temelju površnih statistika o broju posjetitelja i broju registriranih korisnika stvara potpuno kriva percepcija o dosegu i stvarnoj vrijednosti nekih društvenih mreža. Ok, ne kažem da su ta dva broja potpuno nebitna, ali dok se detaljno ne zaviri čega sve ima ispod haube i oko haube, sam broj korisnika je samo jedan tromi, statični parametar i ne govori apsolutno ništa o vrijednosti i duhu neke društvene mreže. S obzirom da društvene mreže nisu klasični sajtovi sa klasičnim urednicima i klasičnim načinom konzumacije sadržaja, nego praktički mjesta sastajanja i druženja, možemo ih usporediti sa nekom vrstom okupljališta na kojima se ljudi upoznaju, druže, razmjenjuju iskustva, mišljenja. Puno se različitih skupina tu okuplja na puno virtualnih trgova, klubova, ulica, cafe barova, ureda…, pa krenimo prvo sa malom apstrakcijom i zaboravimo na one klasične brojeve koje sve veće društvene mreže vole isticati i zapitajmo se što uopće ti brojevi govore o samom duhu mreže, tom nekakvom flowu koji se događa između korisnika.

Odmah na početku treba reći kako su društvene mreže na Internetu svoj pravi proboj, nazovimo to tako, u medijski mainstream, doživjele tek u zadnjih nekoliko godina, tako da se njihova realna vrijednost kod akvzicija u ovom trenutku i ne može sa potpunom točnošću predvidjeti iz vrlo jednostavnog razloga, a taj je da se još uvijek nisu financijski dokazale. Ovi veliki igrači što su pokupovali veće društvene mreže kupili su ih prvenstveno zbog ogromnih baza korisnika i gledajući na njih kao na platformu koja će im proširiti mogućnost distribucije oglasa i dodatno ojačati poziciju u odnosu na konkurenciju. Koliko realno vrijede MySpace i Facebook u ovom trenutku, to nitko ne zna, a nitko ne zna ni kolika će njihova vrijednost biti za godinu ili dvije dana. Brojne priče oko njihovog vrednovanja koje možemo svakodnevno čitati, samo su potvrdile svima već dobro poznatu stvar - nitko nema pojma koliko to zapravo vrijedi! Ali Google mora kupiti, Microsoft mora kupiti, Yahoo mora kupiti, pa makar se radilo i o hajpom prenapumpanoj cijeni.

Društvene mreže su mjesta gdje ljudi provode znatne količine vremena i na kojima se spajaju slični profili i interesi. Može li se izmjeriti taj flow između korisnika, nekakav ukupni emocionalni faktor kojim društvena mreža zrači? Zamislite da ga možemo na neki način vrednovati i dati mu ocjenu od 1 do 10, pa reći npr. - Evo, ova ovdje mreža ima faktor osam, a ova druga jedva dostiže dvojku.
Pa možda čak i možemo. Prvo, moramo doći do podataka koliko je društvena mreža “ljepljiva”, koliki je njezin “sticky faktor”. Ta ljepljivost je naravno izuzetno bitna - koliko vremena tu ljudi upoće provode i kako i gdje raspoređuju svoju pažnju, koliko su aktivni i što je najbitnije - u kakvoj su međusobnoj interakciji? Ovo je dobar okvir za građenje evaluacije, ali “love faktor” ipak ostaje u čistoj subjektvnoj domeni i moramo otvoriti puno širu paletu pitanja da bi došli do odgovora.

Kada se radi evaluacija bilo čega na webu, pa tako i trenutno vrlo popularnih društvenih mreža, prvo treba u kontekst staviti sve one mjerljive, opipljive podatke do kojih možemo doći i koje imamo na raspolaganju. Detaljna analiza prometa samom sajtu ovdje je važan korak. Alatiće kao što su webalizer, awstats ili vanjske pokazatelje kao što su nekakva tamo Gemiusova lista odmah možemo zaboraviti jer nam osim par općenitih brojeva koji se mogu izmjeriti i nekom najprimitivnijom skripticom, ne mogu ništa značajnoga ponuditi. U njih se može pouzdati otprilike isto onoliko koliko i u Alexin rang i Googleov PR, što bi značilo da ukoliko se hoćete igrati mogu biti zabavni jedno kraće vrijeme, ali svatko tko na temelju toga donose odluku, mora se upitati za zdravu pamet.
Sa svom silom mogućnosti koju nude robusni log analyzeri (od onih free tipa Analytics sve do velikih komercijalnih log importera tipa Clicktracks) danas hvala dragom Bogu možemo dobiti realni uvid ne samo u obične brojeve, već u ono puno bitnije - kontekste i odnose, svijetle točke i uska grla mreže, podcijenjene i precijenjene stvari - vidjeti gdje smo, što smo, otkriti uspavane potencijale i krenuti dalje. Sve je to samo jedan uvod u ono od čega društvena mreža mora živjeti, a to je njen marketinški potencijal.

Svatko tko razmišlja o društvenoj mreži mora znati jednu stvar, a ta je da je oglašavanje dominantni financijski model na kojem se na ovakvom tipu servisa ostvaruju prihodi. Ukoliko kreator mreže želi da ona bude profitabilna rentati će oglasni prostor, a to znači da će društvena mreža morati biti izgrađena oko nečeg konkretnog i imati dodatnu vrijednost. To nešto mora zadovoljiti i korisnike i oglašivače. Preporuka za sve kreatore socijalnih mreža: pazite da vam mreža ne postane poligon za ispucavanje nečijih frustracija i prijatelj spam-botova. Preporuka za kupce: dobro pazite što kupujete: network ili spamwork. Od kojih oglašivača vi i vaši korisnici imate koristi, a što vi s druge strane nudite njima?

Kako postići čarobnu formulu koju Google ganja otkada je prvi puta svijetu predstavio svoju oglašivačku patformu - kako postići balans u kojem će mreža ostvarivati fine prihode, a s druge strane imati oglase koji neće biti prenametljivi i naporni za posjetitelje, nego relevantni i povezani sa njihovim preferencijama, da im praktički ponude korisnu informaciju. Ulazimo u doba social marketinga i ako vam se do sada činilo da je personalizacija dosegla neslućene razmjere, prava istina je da vrhunac 1 na 1 marketinga tek dolazi. S korisničke strane gledano, oglasi bi trebali gađati naše preferencije i napokon nam početi pružati informacije koje su za nas korisne, a ne trošiti nam vrijeme trpajući nas sve u jedan te isti koš neselektivno nam predstavljajući ponude koje nas ni najmanje ne interesiraju, a s marketinške strane ovakav raspored stvari omogućio bi puno bolje razumijevanje korisnika i posvećivanje korisniku. Kontekstualni oglasi bili su prvi korak prema tome, a social oglasi sljedeća su stepenica.

Ovaj prvi, uvodni post o društvenim mrežama, završit ću ovdje (malo se odužio, jel´te), a u narednom nastavku prelazimo na konkretne stvari, dotaknut ću se i drugih faktora koji su bitni za ovu priču, pokušat ću doći o neke procjene vrijednosti određenih vertikalnih mreža u tržišnim nišama, s obzirom na njihovo sadašnje stanje i budući potencijal.

Dogodilo se ono o čemu se na veliko pisalo ovih dana - Microsoft je ugrabio deal sa Facebookom prije Google-a. I prije je ovaj dvojac surađivao na američkom tržištu, a sada proširuju oglašivačku suradnju na globalnom tržištu.

Microsoft je za 240 milijuna $ dobio 1.6% udjela u Facebooku, što znači da je kompanija procijenjena na 15 milijardi i da su glasine koje su se širile webom zadnjih tjedana bile točne.

Ponovo se dogodilo ono o čemu sam pisao neki dan - “kupuj po bilo kojoj cijeni da ne ugrabi drugi“, a vidjet ćmo do kojih to granica sve skupa može ići.

Danas je dovoljno bilo preletjeti naslove u feed čitaču i vidjeti kako Facebook i Microsoft iskaču u svakom drugom naslovu, pisali su o tome i mainstream mediji, kao i fokusirani blogovi, neki su samo kratko prenjeli informaciju kako se to dogodilo, a neki su ušli i u malo dublje analize.

John Battelle, čiji sam nedavni razgovor sa Markom Zuckerbergom objavio u jučerašnjem postu, a koji se već u masu slučajeva pokazao kao jako dobar vizionar u cijelom tom search-media-advertising-technology kolopletu kaže kako tu mora postojati neka kvaka. U postu “Facebook and Microsoft” pita se je li Microsoft precijenio deal i kako će na kraju krajeva u praksi izgledati ta suradnja. Pitanje koje stoji iza svega je i radi li Facebook na potpuno novoj oglašivačkoj plaformi koja bi trebala konkurirati Googleovoj, a Battelle je naziva “social advertising platform”. To bi bilo otprilike ovo:

Adsense driven not by search queries, but by personal profile. It could be a major, major new platform, if we, as a culture, take to it. It’s not a given, but it’s a very compelling vision.

Moram piznati, vrlo zanimljiva ideja, što jest - jest.

Za kraj ovog posta jedna isprika jer sam još prije par tjedana najavio jedan tekst koji je usko povezan sa cijelom ovom pričom, a radi se o evaluaciji vrijednosti društvenih mreža koji je malo poduži, pa je malo zapeo u draftu i nikako ga dotjerati do kraja, a u kojem ću se praviti da sam ja kao neki faktor - recimo Google, Yahoo ili netko treći i da kupujem neku tamo fiktivnu društvenu mrežu, pa će biti riječi o tome na kojih bi 10 stvari gledao u tom slučaju.

Svečano dajem časnu pionirsku riječ da ću se potruditi to završiti i objaviti najkasnije do nedjelje:)

Preporučam pogledati ovaj friški razgovor sa Web 2.0 summita održanog prošlog tjedna u San Franciscu, u kojem stari majstor John Battelle rešeta Marka Zuckerberga, osnivača i CEO-a Facebooka, bahatog dječarca čija web platforma u ovom trenutku ima aktivnih korisnika desetorostruko više nego Hrvatska stanovnika.

Gospodin “10-ak milijardi$” se na konferenciji pojavio u šlapama za plažu, a u ovom polusatnom razgovoru Battelle je izvukao iz njega dosta zanimljivih stvari. Iz odgovora se moglo dosta toga saznati, između ostalog i to kako se ne zamara previše financijama, kako planira uskoro raditi nešto s oglasima (Google vs. Fabebook priče spominjao sam u prošlom postu), potegnula se i priča o korisničkim podacima i privatnosti, o daljnjem iskorištavanju otvorene platforme…itd.

Gledam jučer po Netvibesu kako se dosta poznatih blogova obrecnulo na članak u NY Timesu koji govori o novom investicijskom ludilu u Silicijskoj dolini i o, da citiram.. “startupima sa smješnim imenima i malim prihodima čija su jedina vrijednost par korisnika, a investitori ih obasipaju lovom”.

U doba kada se Google, Yahoo, eBay i ostali divovi industrije natječu tko će pokupiti “sljedeću veliku stvar” i razmeću bijesnim milijardama kupujući aplikacije, servise… i što je još važnije ljude koje iza njih stoje u cilju da ih ne pokupi onaj drugi, pa negdje ubodu dobro, a negdje žestoko precjene realnu vrijednost akvizicije… u to isto vrijeme događa se i ogroman broj malih, ili ako hoćete mikro dealova koji prema ovim velikima koji bombardiraju naslovnice Wall street Journala, Business Weeka i New York Timesa, zvuče gotovo nevjerojatno. Neki su pokriveni od sajtova i blogova tipa TechCrunch, Mashable itd., ali većinu se rijetko gdje spominje, događaju se daleko iza scena.

Borbe divova i mikro dealovi

Isto tako, konstantno se kroz medije, kako tech-fokusirane, tako i one udarne, konstantno potenciraju neki novi tobožnji kleševi divova i slične priče (Google vs. Yahoo, pa Google vs. eBay, Google vs. Microsoft, a sad imamo i novi nabrijani boj između Googlea i Facebooka), tržišna kapitalizacija Googlea bez kojeg ne bi niti bilo web 2 hajpa se u ovom trenutku približila na nevjerojatnih 200 milijardi$, vrijednost Facebooka procjenjuje se na vrtoglavih 15 milijardi$. Sve to skupa neke neodoljivo podsjeća na balon, a za neke je sve potpuno realni odraz stanja i kretanja na tržištu. Istina je vjerojatno kao i uvijek, negdje na sredini.

Kako vam u tom svijetlu zvučnih imena i milijardi recimo zvuči naslov “Automattic kupio Gravatar”? To su ovaj tjedan pokrili mnogi specijalizirani blogovi, uključujući i Techcrunch, ali velik broj ljudi koji prate industriju vjerojatno nije ni čuo za ova dva imena. Automattic je recimo firma zaslužna za ovo na čemu upravo pišem ovaj tekst, dakle Wordpress, a Gravatar najkraće rečeno dila sličice, odnosno avatare 80×80 pixela koje korisnici Wordpressa onda mogu koristiti okolo po blogovima u svojim profilima.

Kako kaže Om Malik, komentirajući ovo, ako ovakve dealove gledamo izolirano, ispadaju gotovo marginalni, ali stvar je u tome da se takvi dealovi konstantno događaju i stvaraju svojevrstan trend jer startupa i wannabe startupa koji su dobrim dijelom ništa drugo nego nekakvi fičr-mejkeri, toliko se, pogotovo u opjevanoj Silicijskoj dolini, u zadnje vrijeme namnožilo, da se iz vrlo jednostavnog razloga, a to je preživljavanje na zasićenom tržištu, ovakvi dealovi moraju događati, a njihovi kreatori moraju biti spremni na jednu od tri opcije - prodaja, udruživanje ili propast. Upravo zbog poplave wannabe-a koji žele da ih kupe veliki stvara se dojam da startupi niču kao gljive poslije kiše i priča o novom balonu dodatno se napuhava. Istina je da će Google, Yahoo i ostali i dalje kupovati, moraju kupovati, ali j_ mu, …pa ne mogu baš kupiti sve i svakoga tko se odluči ući u web-poduzetničke vode.

Snap back to reality

Da prebacim sada loptu malo na domaće, regionalno ili kako vam drago tržište koje je tek u nastajanju i zamislim preslikavanje američkih modela ovdje. Kod nas vladaju potpuno drukčija pravila i po meni postoji samo nekoliko sektora oko kojih se mogu izgraditi profitabilni web modeli. Nisu to nikako egzotični featuri bez realnog poslovnog modela kao u ovoj prekjučerašnjoj akviziciji iz primjera, nisu to klonovi izraubanih web 2.0 klonova bez ikakve zamisli o tome kome se oni u biti i zašto obraćaju, nisu to ni cool-high-end-ajaxirizirana-ne-znam-ti-ni-ja-šta ludila kojima će se diviti 10 ljudi koji kuže spiku, a ostali će misliti da su se izgubili na svemirskom brodu. Najkraće rečeno, nije to ništa što želi ciljati na sve, a u biti ne cilja na nikoga.

Postoji kod nas nekoliko ozbiljnih modela oko kojih se može graditi priča i ako razmišljate o aplikaciji, servisu, društvenoj mreži… ili bilo kakvom web baziranom startupu počnite razmišljati na taj način, što ovdje može proći, a što je samo gubljenje vremena. Ako s druge strane mislite izaći na tržište izvan ove naše omeđene ledine, onda stvari malo drugačije stoje, o sličnoj stvari pisao sam u postovima Startup horoskop 1 i 2, pa se neću ponavljati. Pratite kako tržište diše, pogledajte slična iskustva, savjetujte se ljudima koji stvar kuže, provjerite sve alternative prije nego idete ulagati svoje novce i vrijeme u bilo što….jer…

..na webu se nalaze živi ljudi, a ne frikovi koji se logiraju na 40 klonova jednog te istog servisa u jednom danu i na svakome od njih bjesomučno provode vrijeme ne spavajući.

Halo ovdje Google, kol´ko para trebate?

Pokušajte razmišljati i napraviti nešto korisno, nešto čega na tržištu nema, razmišljajte na način da postoji hrpa većih ili manjih “plemena” koji su strastveni oko svojih preokupacija, interesa, razmišljanja… da imaju potrebu s drugima podijeliti to, komunicirati, razmjeniti iskustva. Internet je kao jedan veliki vinograd, a grozdovi su ta plemena o kojima pričam. Ljudi se žele družiti, saznati, čuti, vidjeti, razmjenjivati, podijeliti, sudjelovati… zato jer ih vežu neke stvari oko kojih su vrlo nabrijani. Nađite ih, izađite im u susret i dajte im na pladnju korisnu stvar koja će ih oduševiti i koja će im u krajnju ruku obogatiti život.

Iako bi prosječan promatrač ponekad mogao dobiti dojam da bi se i najzadnji kenj-widget uspio utopiti Googleu, realnost je sasvim drugačija. Glupu priču još podebljavaju i brojni samozvani gurui koji su počeli pričati priče tipa “Fuck business model”, kao kome treba poslovni model, samo štancajte itd. Pa treba svakom onome tko želi dugoročno nešto raditi, a ne pouzdavati se isključivo u nekakvu “pick me” kocku.

Nekad se trgovalo i razmijenjivalo informacije na tržnicama, danas na Internetu. Osim konteksta, nije se tko zna što promjenilo. Pravila igre su ostala ista - neki ljudi nešto imaju, a neki nešto traže. Ljudi koji nešto imaju, pa makar i ideju, ako hoće dugoročno uspjeti u nečemu, trebaju iz nje izgraditi nešto korisno i olakšati stvar onim ljudima koji nešto traže. Simple as that.

Prošlog vikenda se na hipertajnoj lokaciji sastala supertajna grupa sa megatajnom misijom:) , a “Web konoba” se zvao događaj na kojem se to “top secret povjerenstvo” okupilo.

Šalu na stranu, ali ekipa od 20-tak ljudi za skinuti kapu do poda u svakom pogledu, slobodno mogu reći vrh 1. lige domaćeg Weba i blogosfere okupila se na jednom mjestu. Negdje tamo poslije konferencije Web.Start za koju je bila zaslužna grupa entuzijasta iz istog kruga sa Berislavom na čelu, počeo sam razmišljati o organizaciji “Web konobe”, što sam evo napokon sada i uspio realizirati. Siniša i Borja već su se osvrnuli na stvar u svojim postovima, a evo i mog kratkog osvrta:

Dakle, imali smo službeni i neslužbeni dio cijele priče. Službeni dio trajao je otprilike 3 sata, Bero je moderirao, otvorili smo dosta tema, pričali o konkretnim inicijativama i projektima, tako da uskoro kreću određene akcije ekipe okupljene oko udruge “Initium”, a sve ćete uglavnom doznati, kako ovdje, tako i na blogovima i sajtovima kolega kada se stvari konkretiziraju.

Drugi dio bio je onaj “neslužbeni”, u izvornoj krčkoj konobi, agroturizmu “Tri maruna” koja se nalazi u malom mjestu Poljica, udaljenom oko 12 km od Grada Krka i hotela Koralj gdje smo se smjestili. Uglavnom, sa 3 kombija smo, kako je rekao naš šofer, izveli “desant na Poljice” i uletili u konobu. A u konobi…

Naravno, počelo je, kako to obično u konobama biva, biskama (domaća travarica i orahnjača), pršutom i sirom (i toplim domaćim kruhom…respect gazda Željko), nastavilo se vinom, gulašem sa šurlicama (e gazda tu si malo zaje.. sa količinom šurlica), vinom, pladnjevima s mesom i domaćim krumpirom, domaćom rikulom (salata) i pogađate, naravno opet:…vinom.

Kako je vrijeme odmicalo, a tekućina iz bukaleta nestajala, atmosfera je postajala sve opuštenija, ljudi su se družili i u konobi i ispred nje, pričali, za_ebavali se i sve što se inače u konobi radi. U neko doba noći pojavila se i klapa koja je začinila večer sa svojom pjesmom, a da se drajver našeg kombija nije morao dizati za par sati i voziti u Sloveniju, spika i pjesma u konobi bi definitivno potrajala i duže. Osmoricu najizdržljivijih to naravno nije nimalo pokolebalo, pa se feštica po povratku u Krk nakon gromoglasnog skandiranja šoferu kombija nastavila na plaži do 5 ujutro:)

Prije jednog dosta opsežnog posta o 10 načina za procijenu vrijednost socijalnih mreža na Internetu, koji je trenutno u draftu pred završetkom i bit će objavljen početkom sljedećeg tjedna, da ne zaboravim samo kratko čestitati jedan rođendan. Evo…, sretan ti deveti rođendan, Gugl.

Šta da kažem, nije ti loše - nekad garaža, a danas 177 milijardi… i još glavna zvijezda amerskih domaćica priča o tebi kao o najkul mjestu na svijetu za raditi Jupi je.

Da, prošla su puna dva mjeseca od zadnjeg posta na futuria.hr. Ni više ni manje, nego točno dva metra. Ova pauza u postanju je do sada ujedno i najduža otkako je ovog bloga. Ako bi gledali na godinu kao na tjedan, onda bi mogao reći da taj osmi mjesec otprilike tretiram kao onaj sedmi dan u tjednu kad bi se kao trebalo odmoriti, dati mozgu malo lufta, sabrati stvari…

Nažalost, u ljetnom rasporedu prioriteta, redovitost apdejta na futuria.hr morala je na određeno vrijeme ustupiti mjesto nekim drugim stvarima.
Zanimljivo je da nakon vrućih ljetnih mjeseci, kada je broj posjeta ovog bloga po tradiciji pao, početkom rujna alati za statistiku pokazuju kako je broj posjeta skoro pa tu negdje u rangu sa onim prije pauze, što je dobar znak, a razlog je taj što oko 60% ljudi na ovaj blog dolazi guglajući nešto, i to u najvećem broju slučajeva usko povezano sa tematikom o kojoj se ovdje piše.

Odmarao sam se, u pravom smislu riječi, samo jedan manji dio kolovoza, a sve ovo drugo proteklo je radno, kao po običaju. Taj slatki dio mjeseca koji uvijek tako brzo prođe proveo sam na mjestu koje bez patetike mogu nazvati čistim rajem na Zemlji i gdje sam prvi put s ekipom bio prije 8 godina. Od tada do danas tradicija se nastavlja svako ljeto. Radi se o jednom malom otoku između Zadra i Šibenika do kojeg se može isključivo morskim putem, a gdje je sve tako ugodno usporeno, gdje nema auta i cesta, gdje su međusobne spike ljudi koji tamo žive tako neopterećene, jednostavne i genijalne da te jednostavno ta magija otoka uzme pod svoje praktički čim stupiš na mul iskrcavajući se iz broda.
Uglavnom, strogo čilanje, uživanje u djeliću poklonjenog vremena jednog naizgled zaboravljenog načina života, blejanje u more uz hladnu cugu i pustošenje pladanja sa svježom hranom iz mora na tom mjestu predstavljaju jedine potrebne radnje.

Ok, to bi do sljedeće godine bilo to što se tiče onog pravog odmora, a sad opet treba odvaliti radnu godinu što je produktivnije i zabavnije moguće. Razmišljao sam dosta o nekim stvarima, prvenstveno o prioritetima u narednoj poslovnoj godini… o tome uvijek u rujnu intenzivno razmišljam…što je ono najvažnije, što je prvo do najvažnijeg, što drugo, treće…? Što mi pričinjava zadovoljstvo i zabavlja me, a što mi uzrokuje stres i izbacuje iz balansa..? Odlučio sam tako npr. otpiliti neke stvari koje su mi recimo to tako, donosile dobru lovu, ali me nisu veselile i odlučio da odmah na početku raščistim sa određenim poslovima kod kojih više ne osjećam pozitivnu vibraciju, uzbuđenje, zabavu… i da ove godine do kraja sve svoje snage usmjerim u neke svoje projekte i ideje koji se već dugo saftaju i nikako da im se posvetim u potpunosti i dovedem ih do kraja, baš zbog takvog rasporeda prioriteta.

Siguran sam da svatko tko vodi bilo kakav samostalni posao zna o čemu pričam, o onim trenucima kada treba povući crtu i donjeti nešto malo radikalnije odluke. Tako to ide, a za sada neću puno pričati o tim stvarima koje sam zamislio i od kojih su neke već na putu realizacije, a neke se tek kuhaju u inkubatoru, ali svakako… sve će ovdje biti objavljeno u pravo vrijeme.

Naravno, za kraj nikako ne smijem zaboraviti spomenuti i kolege iz blogosfere i šire koji su u ovo ljetno vrijeme bili vrlo aktivni, pa se pojavio fini broj zanimljivih projekata, od kojih su me neki stvarno vrlo ugodno iznenadili. Najzanimljiviji su mi svakako bili Borjin Plan B i Aljošin Idesh.net, na koje se planiram osvrnuti i u zasebnim postovima, a bilo je i prvih pažnje vrijednih dealova na domaćoj web sceni. Naravno, tu prvenstveno mislim na Bakićevu kupovinu društvene mreže Tulumarke.

Za jesen koja je pred nama, neki su bombastično nagovijestili svoje izlete na Web scenu, među njima i neke od većih domaćih “medijskih mangi” koji bi navodno trebali skrojiti neke veće projekte. Čak su se i transferi nekih web igrača realizirali u ovom prijelaznom roku, vidjet ćemo kako će raditi obrane, napadi i vezne linije, ali svakako dobre vijesti za sadržaj ovog bloga su te, da su se nakon godina praćenja događaja i pisanja postova isključivo o inozemnoj e-biz sceni, napokon i kod nas počele događati zanimljive stvari i da napokon dolazi vrijeme zabave i na ovoj našoj - domaćoj i regionalnoj sceni. Veselim se tome.